Prije koji dan bila sam u toplicama i između drijemanja na suncu i brčkanja u bazenu zamijetila sam jednog mladog tatu (ništa nemoralno s moje strane J ) i njegovo dijete. Naime, mališan je prema mojoj procjeni mogao imati negdje oko godinu i pol, a ono što mi je privuklo pažnju je bilo to kako se tako malo dijete spretno penjalo iz bazena i skakalo natrag u vodu (ja sam se straha od vode riješila tek negdje u višim razredima osnovne škole). Mali još nije ni znao hodati kako treba, ali ga to nije sprečavalo da uživa u penjanju iz bazena i skakanju natrag u bazen u kojemu ga je s veseljem čekao tata. Tata je stajao jako blizu mjesta na koje je mališan skočio, uhvatio ga rukama (iako je malecki imao rukavice) i brinuo da mu se nešto ne dogodi. Ali... kada se maleni penjao iz bazena, nije mu pomagao. Stajao je blizu, pazio, ali bez pomoći. I maleni je uspijevao. Bilo ga je gušt gledati.

Zašto me ova situacija toliko fascinirala da sam je uvrstila u članak? Nisam sigurna kako bi reagirali drugi ljudi u mojoj situaciji, no moja instinktivna reakcija gledajući to dijete kako se tim malim ručicama penje van iz bazena bila je da mu malo pomognem. Ne puno, ali tek toliko da se ne „muči“. Nadalje, kada je mali prvi put krenuo skočiti u bazen ja sam zadržavala dah: što ako mu voda uđe u usta i zagrcne se? Što ako mu klor uđe u oči? Što ako se spotakne? U mojoj glavi nijedan scenarij nije bio lijep i što je još važnije – nije odgovarao realnosti.

Na sreću djeteta, njegov tata je bio dovoljno mudar da ne reagira onako kako sam ja reagirala u mislima. Možda su i njemu kroz glavu prolazile sve te misli, ali pustio je dječaka da uči sam, razvija se i beskrajno uživa u njihovoj igri. Da mu je tata pomagao, maleni sigurno ne bi sa svakim penjanjem bio sve spretniji i spretniji. Da je strahovao što se sve može dogoditi na bazenu maleni vjerojatno na isti ne bi išao barem do svog polaska u školu. I tako bi ostao uskraćen za jedno njemu divno iskustvo. Možda bi se kao i ja bojao vode do svoje 13. godine. Ili u gorem slučaju čak i duže (kao primjerice moja mama koja i dan danas ne ulazi u duboku vodu).


Odgoj djeteta je vrlo zahtjevan posao. Nigdje nema priručnika koji će nam reći kako točno reagirati u nekoj situaciji (a ima ih bezbroj), uvijek brinemo, nikada nismno sigurni jesmo li postupili dobro ili ne i još se pritom uvijek nađe netko tko će „pametovati“ i biti „general nakon bitke“. Iako sama nisam roditelj, tijekom rada u domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi iskusila sam dio toga što vjerojatno svi roditelji prolaze – strah i potrebu da imamo kontrolu nad djetetovim životom da ga možemo zaštititi. Jer tko će ako ne mi?

S tom željom da zaštitimo dijete dolazi i druga strana medalje koja i nije toliko sjajna: pretjerana kontrola. Da bi se dijete moglo razvijati (i fizički i mentalno), da bi moglo napredovati, osamostaliti se i u konačnici da bi jednog dana moglo postati sretan čovjek, roditelji moraju zatomiti poriv za pretjeranom kontrolom. Što je pretjerana kontrola? Rekla bih da sve što (ne) radimo iz straha vjerojatno upućuje upravo na pretjeranu kontrolu. Primjerice, ne vodimo dijete na bazen jer tko zna što bi se sve tamo moglo dogoditi. Ne puštamo dijete na maturalac u Španjolsku jer je to dalek put i strana zemlja. Posuđujemo djetetu knjige za lektiru iz knjižnice jer ćemo tako biti 100% sigurni da će imati knjigu. Idemo u školu „boriti“ se za njegove ocjene i dogovarati kada će koju ocjenu ispraviti (ovo bi rado činili i na fakultetu) jer tko zna što će se dogoditi ako oni nešto ne poduzmu. I tako dalje, i tako dalje.

Iako namjera ovih roditelja nije loša, nažalost svi ovi postupci dovode do toga da na kraju jednog dana dijete izraste u osobu nespremnu za život. Osobu koja nije razvila svoje potencijale, osobu koja je imala sve resurse da sama uspije, ali joj roditelji to nisu dopustili,a sve iz dobre namjere i želje da se „pobrinu“ za dijete. Roditeljima će možda u tim trenucima biti lakše jer će imati prividnu kontrolu i stvari će vjerojatno teći onako kako oni žele. Neće morati brinuti je li lektira posuđena, je li dijete zdravo, je li uspjelo dogovoriti ispravljanje ocjene... Ali jednog dana kada to dijete odraste morati će brinuti oko svega. Jer su formirali osobu koja samo djeluje odraslo,ali je u glavi još uvijek na razini djeteta koje nije imalo iskustva, koje nikada nije dobilo prilike samo nešto isprobati i doživjeti (ne)uspjeh.

Vjerujem da svaki roditelj (pa i ja sama koja nisam roditelj) ima potrebu čuvati dijete kao kap vode na dlanu i da ga sve situacije u kojima se nalazi njihovo dijete a prilikom kojih nemaju nikakve moći ili kontrole plaše. No, da bi dijete izraslo u samostalnu i sretnu osobu, ponekad je potrebno pregristi strah i pustiti dijete. Kao onaj tata na bazenu s početka članka. To ne znači da ćemo dijete prepustiti sudbini: i dalje ćemo brinuti i paziti da mu se nešto ne dogodi. Ali ćemo ga i pustiti da skoči u bazen. Da ode na maturalac. Da sam posudi knjigu. A ponos koji uslijedi nakon što dijete pokaže svoju samostalnost i spretnost, nemjerljiv s bilo kojim strahom koji trebamo pregrmiti da bi dijete do toga došlo.